Na putu
Sinoć odgledah najnoviji rad rediteljice Jasmile Žbanić. Više od mjesec dana sam čekao da pogledam taj film "Na putu", i sad na prvi utisak da pokušam napisati par rečenica.
Više imam potrebu da kažem šta mi se to nije dopalo, nego da istaknem i pohvalim uredak.
Reću ću dvije stvari koje mi se nisu dopale. Prva je ta, da su dijalozi tokom cijelog filma nekako prekratki, ne znam kako bih to tačno objasnio, a i nisam kompetentan da bi se ova kritika ili zamjerka ozbiljno shvatila. Jednostavno, kao da fali teksta, mnogo je scena bez priče ili su razgovori previše kratki, a to se s druge strane može shvatiti kao stil same rediteljke. Druga stvar na koju bih se, ja kao laik negativno osvrnuo, je izbor i korištenje glumaca i glumačkih sposobnosti. Ko je god pogledao prvi Jasmilin film "Grbavica", mogao je primijetiti da je nekih 90% glumaca iz tog filma "ubačeno" u ovaj novi projekat "Na putu". Iz takve situacije se lako stekne osjećaj kao da je rediteljica Jasmila Žbanić prosto izmišljala nove kratke kadrove, samo da bi se ti glumci pojavili na velikom platnu, pa makar i na dvije-tri sekunde. Kad je riječ o iskorištavanju glumačkih sposobnosti, jedna glumačka gromada, kakva je Mirjana Karanović npr. glumi Bahrijinu (vehabijinu) ženu, sa vrlo malom minutažom i značajem uloge u filmu, pa to izgleda kao da iznajmite auto Porsche, da biste otišli u obližnji shoping po nabavku namirnica na pet minuta. U redu, shvatam, i to je samo dio filmskog biznisa.
Eh sad, da ne bi bilo da samo tražim "dlaku u jajetu", treba malo i s pravom pohvaliti cijeli projekat. Tema filma je sama po sebi teška i mučna. Kao što neko prije par dana napisa, i najbolji svjetski reditelji i scenografi bi se o jadu zabavili kad bi obrađivali ovu istu temu, a Jasmila je taj posao uradila korektno, na svoj način i svaka joj čast. Glavni glumci su: Zrinka Cvitešić i Leon Lučev, hrvatski umjetnici i svoj dio posla su odradili odlično, bez ikakve zamjerke. U filmu: dvoje mladih zaljubljenih ljudi koji pokušavaju da zasnuju porodicu. Nisam do sad imao priliku da gledam Zrinku Cvitešić u nekom od filmova, odlična glumica, a ono što se prosječnom bosasnskohercegovačkom gledaocu sigurno dopada je to kako su i ona i Leon Lučev "skinuli" taj bosanski akcenat, sleng, gotovo do perfekcije, na filmu taj detalj izgleda moćno i profesionalno odrađen posao. Naš glumac Ermin Bravo je odlično odglumio lik Bahrije vehabije.
Nisam tu da bih prepričavao detalje filma, ali kada bih krenuo prepričavati, sigurno biste imali jasniju sliku da mi se ovaj film ustvari dopao. Može li religija i način života stati ispred ljubavi i biti prepreka? Ali najbolje je da svi vi koji imate namjeru pogledati ovaj novi domaći film "Na putu", to što prije učinite, i po mogućnosti što manje unaprijed čitate tuđe osvrte, komentare na film, kako biste izbjegli ono što se meni desilo, da sam ustvari film pogledao, a da toga i nisam bio svjestan.
Za kraj ovog teksta samo osvrt na sam završetak filma. Jasmila Žbanić je to uradila u stilu starih filmova, (nerijetko korišteno i u partizanskim :) da sam gledatelj u glavi stvori sliku šta se dalje zbilo s dvoje mladih zaljubljenih ljudi. Mnogima se kraj filma neće svidjeti, to je ono u šta sam siguran. Ali na kraju krajeva, film i nije shvaćen kao neka bajkica gdje će svi živjeti sretno i zadovoljno, nego je to drama s ozbiljnom tematikom, i svi mi bismo odreagovali na različite načine, da smo se našli u toj situaciji kao ova dva glavna lika iz filma.
